U našem narodu postoji uzrečica: „Bježi ko vrag od tamjana“. Ta je uzrečica nikla iz poimanja tamjana kroz tisućljeća.
Tamjan je bio kroz dugu povijest cijenjen kao zlato, plaćao se zlatom i njegov izvor čuvao se kao velika tajna. Stoljećima su Arapi imali monopol na trgovinu tamjanom. Postojao je i put tamjana (poput puta svile) i gradovi kao Petra bogatili su se samo zahvaljujući putu tamjana.
Tamjan se dobiva od drveta Olibaum, koji naraste visine oko šest metara. To je vrlo rijetko drvo i za rast su mu potrebni posebni uvjeti: velika suša i tlo bogato nekim mineralima. Današnja središta gdje se dobiva tamjan su Jemen, Oman, Somalija i Indija. Dobiva se tako što se slično kao na kaučukovcu zareže kora da bi iz nje curila smola. Jedno stablo donese godišnje oko 1 kilogram tamjana. Stablo na sebi ima velike bodlje tako da berači imaju uvijek krvave ruke. Berba tamjana je od konca listopada do konca travnja.
Prema tisućljetnoj predaji miris tamjana koji se palio, čuvao je prostor od zlih duhova, odnosno đavla. Đavo je bio taj koji je donosio bolesti tjelesne i duševne, te skakavce, sušu, tuču, poplave, ratove i zloću ljudsku.
Zato se tamjan upotrebljavao najviše u religioznim obredima od starog Egipta Grčke, Rima pa sve do kršćanskih obreda.
Stoljećima se Tamjan miješao s Mirhom (smirnom) i takav se upotrebljavao ne samo u bogoštovlju nego i u sudištima jer je njegov miris djelovao smirujuće. Liječnici u staro doba cijenili su tamjan pa iako nisu znali za aromaterapijska djelovanja znali su da miris tamjana djeluje na duševno smirenje. Egipćani su iz iskustva zaključili da tamjan vraća duševnu ravnotežu. Egipćanke su se kadile tamjanom da bi povećale svoju seksualnu privlačnost. Također su Egipćani znali da tamjan liječi reumu, razne upale i živčane bolesti.
U hipokratovim spisima nalazimo također opis ljekovitosti tamjana kod Grka. Židovi su upotrebljavali tamjan u Hramu kod molitve. Tamjan se često spominje u Bibliji. Tamjan pomiješan sa smirnom u vinu upotrebljavao se kao uspavljujuće sredstvo koje se davalo osuđenicima na smrt.
Kad se Isus rodio došli su mu mudraci (tri mudraca ili tri kralja) da mu se poklone i donijeli su darove: zlato, tamjan i smirnu (plemenitu mast); zlato kao pravomu kralju, tamjan kao pravomu Bogu i smirnu za njegov ukop. Dakle za ono vrijeme tri najvrjednije stvari: zlato kojim se može sve kupiti te tamjan i smirna koji tjeraju zlo i donose zdravlje i radost.
Kasnije će tamjan stajati glave tisuće kršćana. Većina kršćanskih mučenika u prvim stoljećima mučena je jer nisu htjeli paliti tamjan u čast rimskog cara koji je sebe smatrao bogom i tražio čin štovanja kakav se davalo Bogu, a kršćani su priznavali samo jednog Boga i nisu htjeli paliti tamjan u čast cara makar ih to stajalo života.
Sveta Hildegarda radila je s tamjanom i to bijelim. Taj tamjan je najkvaliteniji i zovu ga bijele suze.
Tamjana ima mnogo vrsta, ali se dijeli u dvije grane: „Boswellia sacra“ i „Boswellia serrata“. Boswellia sacra (tamjan sveti) dolazi s arapskog poluotoka, a Boswellia serrata (tamjan gusti) dolazi uglavnom iz Indije.
Suvremeno istraživanje izoliralo je iz tamjana više od 200 različitih kemijskih spojeva. Najveći stručnjak za ljekovitost tamjana je profesor Hermann Ammon sa sveučilišta u Tuebingenu. Njegova istraživanja su pokazala djelotvornost tamjana protiv upala, vodene bolesti te nakon kratke terapije tamjanom u 50 posto slučajeva primijećena je znatno zamiranje tumorskih stanica.
Iskustava u tretmanu tamjanom pokazuju velike uspjehe u području psihe, probavnog trakta, dišnih puteva i jačanju imuniteta. Postoje pozitivne naznake da tamjan pomaže kod reume, bolesti želuca, kronove bolesti, alergija, psorijaze i bronhijalne astme.
Najveći učinak u tretmanu tamjanom postiže se kod onih bolesnika koji uz tamjan koriste molitvu. Molitva u crkvi uz miris kâda tamjana, uz prigušeno svjetlo vitraja, slike svetaca, zvuk orgulja i religioznih pjesama, snažno djeluje na cijeli ljudski organizam i psihu. Neki to zovu sugestijom, a drugi svetim kontemplativnim okruženjem, ljekovitim okruženjem. Na Božićnoj ili nedjeljnoj misi, crkva puna vjernika koji su se ispovijedili i tako očistili od grijeha i od unutarnjeg duhovnog otrova, puna je svete aure, nebeskog zračenja i povezana duhovno sa cijelim kršćanskim bićem, sve to snažno djeluje da čovjek nađe sama sebe očišćena od nečistoća, bolesti, zloće, prokletstva, nezadovoljstva i nervoza. To je čišćenje od đavla i od njegovih djela.
Šteta je što u posljednjih pedesetak godina svećenici zbog utjecaja modernizma, protestantizma ili lijenosti ili nekog drugog razloga zanemaruju upotrebu tamjana u crkvenim obredima. Po crkvenom obredu, nakon prikazanja, svećenik okadi oltar i potom kadionicu s tamjan daje đakonu koji kadi svećenika i potom sav prisutni puk u crkvi.
